Šta su i čemu služe vazdušne barijere

Vazdušne barijere

80% vlage u objektu nastaje iz vodene pare koju sadrži vazduh. Ona se stvara usled aktivnosti ljudi u unutrašnjosti objekta. Zato je kontrolisani protok te pare i prolaz samog vazduha u i iz objekta ključ da se izbegne povećana vlaga u prostoriji i konstrukciji. Rešenje su parne brane i vazdušne barijere.

Prve kontrolišu propuštanje vodene pare, druge sprečavaju prolaz vazduha kroz zidove. Za parne brane ste uglavnom čuli, a više o njima pročitajte u našem tekstu o parnim branama. Međutim, vazdušne barijere se daleko manje pominju od parnih brana, a po svemu sudeći i daleko manje i razumeju. Zato ćemo u daljem tekstu odgovoriti na osnovna pitanja o vazdušnim barijerama, šta su, gde se nalaze i kako funkcionišu.

Zašto se o vazdušnim barijerama malo govori?

U proseku 100 puta više vodene pare iz vazduha prođe u konstrukciju zidova zahvaljujući curenju vazduha kroz mesta gde su zidovi nedovoljno zaptiveni, gde ima otvora i rupa, nego zahvaljujući difuziji tj. propuštanju materijala od kog je sam zid. Ipak, o vazdušnim barijerama koje sprečavaju prolaz vazduha, dakle veći procenat vlage, znamo manje nego o parnim branama, koje kontrolišu propuštanje vodene pare.

Osnovna uloga vazdušnih barijera je da spreče prodor i curenje vazduha kroz otvore i spojeve na zidu.

Razlog je što parnu branu možete kupiti u radnji. Dakle postoji kao proizvod. Prodaje se u rolnama i ima više namena u zavisnosti od toga gde se postavlja – krov, zid, međuspratna konstrukcija. Shodno tome i različite karakteristike.

Vazdušne barijere nisu nešto što kupujete u radnji kao vazdušnu barijeru. Vi kupujete materijale koji trebaju da imaju ulogu vazdušne barijere, poput gipskartonskih tabli. Ali nije dovoljno da ih samo kupite već i pravilno ugradite kako bi imali funkciju vazdušne barijere, a tu često dolazi do grešaka.

Vazdušne barijere su koncept tj. sistem u kojem koristite određene materijale i slojeve konstrukcije, da kontrolišete i sprečite prodor vazduha u i iz objekta. Osnova svega leži u zaptivenosti i kontinuitetu. Jer i najmanja rupa dozvoljava prodor vazduha i stvaranje vlage u mnogo većoj količini nego što to uradi vodena para koja prodre kroz materijal zida. Prema američkim istraživanjima čak 98% vlage koja se stvara dolazi upravo kroz prodor vazduha kroz rupe i otvore koji nisu propisno zaptiveni.

Šta su vazdušne barijere?

Vazdušne barijere su dakle sistem koji deluje tako da spreči prodor vazduha. Da, koriste se određeni građevinski materijali za tu svrhu, takozvani primarni materijali, ali da bi sve to funkcionisalo morate uzeti u obzir, vrata i ostale otvore, zatim materijale za zaptivanje oko otvora i spojnice na mestima gde postoje spojevi dva zida, zida i plafona, zida i poda.

Dakle ne radi se samo o materijalu npr. gipskartonskim tablama, koje su odlične unutrašnje vazdušne barijere, već i o trakama, lepkovima i svemu onome što treba da omogući da se sistem zatvori za curenje vazduha. Radi se o nepropusnosti celog tog sistema da bi mogao da deluje kao vazdušna barijera.

Najvažnije je upravo da se omogući zaptivenost. Tačnije da se onemogući propuštanje i “curenje” vazduha kroz otvore i rupe. Da se kontroliše pritisak vazduha koji deluje na konstrukciju zida sa jedne i druge stane, spolja i iznutra i koji “gura” vazduh kroz te rupe.

Objašnjenje sistema vazdušnih barijera

Evo objašnjenja na primeru gipskartonskih tabli. Rekli smo već da su odličan primarni materijal za unutrašnje vazdušne barijere. One sprečavaju prolaz vazduha, ali dozvoljavaju difuziju vodene pare odnosno da zidovi dišu. Dakle kroz njih može da prođe određena količina vodene pare, ali ne i vazduh.

Tako da kad biste imali kuću bez prozora i parne brane, koju čine samo potpuno zaptivene gipskartonske table, imali biste zatvoren sistem za prodor vazduha u potpunosti. Table bi, istina, propustile određenu količinu vodene pare, ali je to beznačajna količina u odnosu na vlagu koja bi se stvorila kada bi na tim tablama postojala sasvim mala rupa koja bi izazavla razliku u vazdušnom pritisku i prodor vazduha u i iz tog sistema.

Koji materijali mogu da se koriste za vazdušne barijere?

Vazdušne barijere, kao što smo pomenuli, nisu određeni materijal već sistem koji čine takozvani bazni materijal i odgovarajući dodaci za zaptivanje i popunjavanje svih otvora, rupa i spojeva. Jer ono što čini vazdušnu barijeru vazdušnom barijerom jeste zaptivenost i neprobojnost za kretanje vazduha.

Efikasne vazdušne barijere su dugotrajne, a materijali koji se koriste za njih postavljaju se tako da nemaju šupljina. Trebalo bi da mogu da se koriste na različitim podlogama i da se prilagode širenju i skupljanju tih podloga. Materijali se pričvršćuju varenjem, prskanjem ili lepljenjem.

Kao vazdušne barijere mogu da se koriste gipskartonske table, OSB ploče i slični materijali za oblaganje zida, vodootporne folije, čak i polietilenska folija, neke vrste premaza i pena. Njihova upotreba zavisi i od toga gde se lokacijski nalazi objekat, tačnije od klimatskih uslova.

Materijali koji mogu da čine sistem vazdušnih barijera

  • Gipskartonske table su efikasne unutrašnje vazdušne barijere ukoliko su svi spojevi zaptiveni i pokriveni odgovarajućim proizvodima i trakama za zaptivanje;
  • OSB table su odlične vazdušne barijere, a ako su dobro zaptivene ponašaju se i kao parne brane. Ipak u Kanadi, na primer, ne preporučuje se korišćenje OSB tabli za oblaganje spoljnih zidova jer ne propuštaju vlagu uopšte, pa ona ostaje zarobljena unutra. Svaka parna brana iako se vodi kao nepropusna folija ipak kontolisano propusti određeni deo vodene pare;
  • vodonepropusne folije se najčešće koriste kao deo zida i odlična su vazdušna barijera, ali računa se da moraju biti dodatno zaptivene trakama;
  • mehanički pričvršćene polietilenske membrane su istovremeno parna brana i vazdušna barijera;
  • tečne membrane su efikasne barijere koje se brzo i lako nanose. Nije potrebno posebno pripremanje i poravnjanje podloge, kao ni njeno sušenje. Potrebno je samo otkloniti viškove maltera i naneti membranu. Ukoliko na vazdušnu barijeru postavljate ankere za zidanu fasadu, barijera treba da bude ona koja se sama zaptiva poput bitumenske;
  • premazi na polimernoj bazi;
  • poliuretanska pena koja se nanosi sprejom, pre nanošenja prvo treba na podlogu postaviti dodatnu barijeru za vlagu;
  • 25 mm ekstrudirani polistiren.

Gde se postavljaju vazdušne barijere?

Mogu se postaviti bilo gde u objektu. Mogu da razdvajaju unutrašnji i spoljašnji vazduh, ali i celine unutar objekta.

U zgradama vazdušne barijere služe da razdvoje vazduh iz unutrašnjih celina (stanova) i spoljašnjih zajedničkih celina (hodnika). Ove barijere u suštini definišu granice određenog dela zgrade u kojima je kontrolisan pritisak vazduha.

Kada se postave na toploj strani zida ka prostoriji, strana sa visokim pritiskom, neki materijali koji se koriste kao vazdušne barijere mogu da kontrolišu difuziju vodene pare i da budu i vazdušna i parna barijera. Kad se postavljaju na hladnoj strani ka spolja (strana sa niskim pritiskom), trebalo bi da budu paropropusne.

Vazdušne barijere služe i kao zaštita od požara i dima i kao barijere između garaža i ostatka objekta.

Poenta je da vazdušnih barijera može da bude više kako na i u objektu, tako i na zidu.

Da li postaviti spoljne ili unutrašnje barijere?

Što više barijera, to bolje. Kažu da objekat nikad ne može biti previše zaptiven.

I spoljne i unutrašnje vazdušne barijere imaju i prednosti i mane koje se najbolje pokrivaju i nadopunjuju ako se postave obe. Tako i sistem barijera najbolje obavlja svoju ulogu.

Spoljne vazdušne barijere u prednosti su u tome što su jednostavnije za ugradnju zbog manje preseka i otvora kao i spojeva. One ipak ne mogu da kontrolišu prolaz vlage iz unutrašnjosti u neke izolovane šupljine. Zato većina ima krutu izolaciju spolja koja ih dodatno štiti od uticaja vetra. Kod ovih barijera problem je u izloženosti spoljnim uticajima, temperaturnim promenama, pa je izazov da mesta zaptivanja i spojeva ostanu kvalitetna i neoštećena tokom životnog veka objekta. Zato se koriste tečni elastomerni premazi i ekstrudirani silikon.

Sa druge strane, prednost unutrašnjih barijera je u tome što kontrolišu ulazak grejanog vazduha i vlage u njemu u šupljine konstrukcije tokom grejne sezone. One pak nemaju mogućnost da kontrolišu prodor toplo-vlažnog vazduha i strujanje vetra kroz šupljine.

Zidovi

Nikada nećete uspeti da zaustavite svu vlagu koja može da prodre u konstrukciju zida. Borbu protiv vlage dobijate ukoliko je brzina sušenja zida veća od brzine vlaženja. To se postiže adekvatnom upotrebom barijera. Njima možete da sprečite da veće količine vlage prodru unutra i da kontrolišete prolaz.

Najsigurniji način da se kvalitetno reši, spreči i kontorliše vlaga i problemi koje stvara na spoljnim zidovima jesu sendvič zidovi. Zidovi koji imaju barijere za vlagu i vazduh u sebi i koji se sastoje od nekoliko slojeva od kojih svaki ima svoju ulogu koja doprinosi da sistem u celini efikasno radi.

Efikasnost sendvič sistema zavisi od rasporeda barijera po preseku zida. Slojevi koji treba da se nađu u sendvič zidu su sledeći:

  • konstruktivni deo koji čine glineni blokovi, opeka, drvo, metal, beton, itd i koji sami po sebi ne mogu da zadrže prodor vazduha i vlage;
  • fasada je prva linija odbrane objekta od spoljašnjih uticaja;
  • toplotna izolacija i barijere koje ustvari čine sistem efikasnim jer sprečavaju prodor pare, vlage i vazduha u prostoriju:
    • toplotna izolacija sprečava gubitke toplote iz objekta ili prodor spoljašne temperature unutra;
    • barijera za vlagu i drenažna površina sprečavaju prodor vode i njeno zadržavanje u unutrašnjosti fasadnog zida;
    • parna brana smanjuje prodor pare u i kroz konstrukciju zida;
    • vazdušna barijera treba da spreči prolazak vazduha kroz fasadu koji izaziva velike toplotne gubitke i ulazak veće količine vlage u konstrukciju zida.

Efikasan sistem spoljašnjih zidova podrazumeva vazdušne barijere i barijeru za vlagu, po potrebi i parnu branu čije postavljanje u nekim retkim slučajevima nije preporučljivo.

Krov

Vodonepropusne krovne membrane mogu da budu vazdušne barijere pošto su dizajnirane da se odupru opterećenju vetrom ako su potpuno uklještene.

Prodori kroz krovnu konstrukciju poput ventilacije, dimnjaka, oluka moraju da budu kvalitetno obrađeni. Za to se upotrebljavaju poliuretanske pene u spreju ili drugi proizvodi za zaptivanje. Mogu se koristiti i odgovarajuće membrane za zaptivanje na mestima proboja.

Kako funkcionišu vazdušne barijere?

Vazdušne barijere u SAD-u su propisane standardom. Kako se pokazalo u nekim ranijim istraživanjima više od 40% potrošnje energije za grejanje i hlađenje prostora odlazi samo na vazdušna curenja. Kako vazdušne barijere sprečavaju “curenje” vazduha, njihovom obaveznom ugradnjom, očekuje se smanjenje potrošnje energije i do 50%.

Zadatak vazdušnih barijera je da se odupru razlici vazdušnog pritiska koji deluje na njih spolja i iznutra, odnosno iz unutrašnjosti i spoljašnosti ili delova objekta koje razdvajaju i da spreče vazdušna strujanja. Taj pritisak “gura” vazduh kroz rupe, otvore i spojeve na zidu – takozvano “curenje” vazduha i barijere upravo to trebaju da spreče.

Dakle, da bi sistem vazdušnih barijera bio efikasan treba da bude nepropusan za prodor vazduha i konstruisan tako da izdrži sile koje na njega deluju tokom izgradnje i eksploatacije objekta, a da u isto vreme predstavlja barijeru u kontinuitetu, odnosno bez prekida, po obimu samog objekta ili bilo koje jedinice u objektu.

Vazduh kroz objekat može da “curi” linijski kroz spojeve između, recimo, prozora i zida, zatim kroz rupe i otvore u samom zidu i kroz kanale ventilacije i ostale otvore za instalacije. A “curenje” vazduha izaziva razlika u pritisku od delovanja vetra na objekat, sistema za grejanje i klimatizaciju i promene pritiska unutrašnjeg vazduha zbog razlike u temperaturi u donjim delovima objekta u odnosu na gornje. Na primer ko ima sprat u kući otvoren ka prizmelju, dakle bez vrata, upoznat je sa ovom razlikom – sprat je uvek topliji.

Zaključak o vazdušnim barijerama

Vazdušne barijere imaju važnu ulogu u zaštiti konstrukcije objekta od vlage i poboljšanju uslova za život i rad unutar objekta. Ipak nedovoljno su shvaćene i kao termin se ne sreću često. Razlog leži u tome što one nisu gotov proizvod kao takav. Ne mogu da se, poput parnih brana, jednostavno kupe gotove u radnji.

One su sistem materijala koji imaju ulogu vazdušne barijere samo uz dodatke poput spojnica, lepkova i traka, vrata za zatvaranje otvora predviđenih za ulaz i izlaz (na primer), itd. Odnosno kada se formira zaptivena celina bez prekida kroz objekat ovaj sistem može da bude kvalitetna vazdušna barijera.

Mogu da se postave svuda u objektu, spolja i iznutra. Mogu da izdvoje stambene jedinice u okviru spratova. Najbolje deluju kada postoje i spoljne i unutrašnje barijere. Na taj način se dopunjuju i pokrivaju nedostatke svake od vrsta, a istovremeno čine kvalitetniji sistem zaštite.

Osnovna uloga vazdušnih barijera je da spreče prodor i curenje vazduha kroz otvore i spojeve na zidu.

Sistem vazdušnih barijera treba da je:

  • zaptiven i neprobojan za protok vazduha;
  • konstantan odnosno bez prekida kroz celu zgradu ili pojedinačnu celinu u okviru zgrade;
  • izdržljiv i otporan da se odupre pritiscima i delovanjima na njega tokom izgradnje i eksploatacije objekta.

Ukoliko vam je članak koristio i razjasnio osnovne pojmove oko vazdušnih barijera, pročitajte i naš članak o razlici između parnih brana i vazdušnih barijera.

Ana Glišić, d.i.g.

NAPIŠI KOMENTAR

Molimo vas da uneseta komentar!
Unesite svoje ime